LUR – Hteo to ili ne

75

Pitate se šta čovek da radi sa sobom (ili bez sobe) pod opsadom ovog belog sranja, koje neprestano pada napolju, a da nije peglanje, kuvanje, fejsbučenje, drkanje i sl…. Nakon šestomesečne pauze (verovatno mi je jezik malo izgubio na britkosti :-)), crknutog hard diska, pobrisanih kontakata iz telefona i crknutog drugog kompa u jednom danu (ala se bahatimo), spas potražih u pisanoj reči i par CD-ova koje dobih u pomenutom periodu.

Prvi na tapetu su ovi moji iz naslova. Prošle su mnoge godine od kako sam po fanzinima čitao o LUR-u, ali kao da su čekali na ovaj album da konačno operu. Da li su to uradili, saznaćete malo dole. Gledao sam ih nebrojano puta i nikada nisu zakazali. Nikada nisu imali problem da naprave dobru pesmu. Odavno sam ja rekao da se Šumadija graniči s donje strane sa Orange Countyjem a s gornje Beverly Hillsom (bar što se ČBS-a i LUR-a ticaše; tada kada sam pisao tu recenziju, za prethodni, prvi album, u svom Ne Okreći Se Zine?!). Nekada si ovakve bendove imao na kilo, ali sada možeš nabrojati na prste jedne ruke. Pa krenimo od palca, kažiprsta…

Dečački skate punk je sada evoluirao i imate full solidno produciran album (setite se da produkcija i sound engineering nije isto)! Kažem solidno, jer se aranžmani kreću od ultra dobrih, do malo predvidivih i dečačkih. Ne kažem da sam ja bolji, ali često se dešava da onaj ko pravi i snima, nema baš najbolji pregled terena, pa uglavnom u tim situacijama aranžman strada 🙁

Bilo pa prošlo, Shommy je opako ispekao snimateljski zanat, pa mu skidam kapu u nekim stvarima kako je ubo feeling. Trebalo je malo pri početku da kažem da je personalna promena na vokalu najprimetnija. Mića je verovatno zbog svog zahtevnog posla morao da odustane, ali nimalo lošije pojačanje se desilo u vidu većinskog autora albuma, Miloša Stankovića. Sad, mnogi kude njegov vokal, pa i pesme, ali cenim da se to čulo od curica koje je Miloš verovatno odbio nagraditi vrhunskim konilingusom. Meni je skroz simpatičan; nije vrhunski, al’ je ok – bolje da ne čujete mene 😉

Kao dežurni blasfemičar, usudiću se da ih kritikujem za lirički pokušaj christian-hardcorea, „nikada neću biti deda“, je potpuno van fazona, kao i par ska deonica a la „nosimo havajske košulje“ Poslednja igra leptira, kao i par Van Gogh fazona i za kraj dorba stara akustara, nekako opet po šablonu… recimo Six Packa, NUFAN i sl … fuj (ovo fuj nije za bendove, već za šablon). Sve ostalo je BOMBA!!!! Ja sam se nekako zalepio za „Puštam te“, „Engrami“, „Sada znam“, ….. Kad smo već kod tekstova, treba malo truda, muda,…. Ovako na brzaka pisani moraju da prate krvavi rad koji je uložen u muziku. Bas kida, Lune opet pojeo onaj bubanj,… ma nećete se ni u jednom trenutku pokajati ako odete na svirku.

Što se omota tiče, jes’ da se poklonu u zube ne gleda, al’ moglo je bolje. Naravno da ako upoređujemo nešto, naćićemo hiljade sličnih stvari.. recimo omot, ovakav su imali i ovi i oni, al’ mora malo bolje. Ovako, potpuno mi je neupečatljiv. Nedorađen. Na brzinu. Možda ja nisam shvatio impresiju umetnika, al’ ovo ionako nije umetnička slika, već omot za disk, čiji layout ljudi treba lako da pamte i dugo drže u glavama. Konceptualno je identičan kao ChBS, što i nije čudo, jer čini mi se da je isti čovek radio. No, džabe ja gulim ovu tastaturu, kada ćete svi ionako pribaviti svoj primerak sa download linka. Iskreno, ja se radujem diskovima kada dobijem (beznadežni kolekcionar svega što može da se skuplja).

Šta dalje?! Pa ništa, trenutno bend ovakvog potencijala može samo da odsvira svoju turnejicu i nakon godinu dana opet u studio i snimanje i opet turnejicu i snimanje.. i tako dok nekome ne pukne film. Sve se vrti u krug i nit’ boljitka, samo zalud energije i para. Moja preporuka, jer mene dobro vozi, a nadam se da će i vas.

Prethodni članakHi-Standard – Kids Are Alright
Sledeći članakHi-Standard – The Sound Of Secret Mind

Ostavi komentar

Napiši komentar!
Napiši ime